Najuspješnija zemlja regije u rezultatima reformi koje zahtijeva Bruxelles u procesu približavanja članstvu je, možda ćete se iznenaditi – Makedonija! Vidljivo je to iz screeninga stanja po sektorima, jer su pregovori otvoreni tek prije pola godine.

Makedonija je konkretno mjereno najnaprednija, iako za sad nije otvorila niti jedno jedino pregovaračko poglavlje i iako je zemlja bez velikih prijatelja, štoviše, sa susjedima koji je konstantno osporavaju.

Iza Makedonije slijede Crna Gora i Albanija, s time da je Albanija u boljoj poziciji, jer nije kao Crna Gora kočena političkim udarima. U jednom razdoblju Crna Gora bila je toliko dobra da je, uistinu, s malo dobre volje mogla postati članica EU-a. Do nestabilnosti u Crnoj Gori u tom slučaju ne bi niti došlo.

Utjecaj rata u Ukrajini
Srbija i Crna Gora već su godinama u pregovorima, a Srbija je, prema dokumentima iz Europske komisije, ne napreduje dovoljno.

Dva potencijalna kandidata su još Bosna i Hercegovina i Kosovo, gdje se u inozemstvu školovani mladi ljudi vraćaju te stoji mnogo bolje od Bosne i Hercegovine, koja je baš po svemu posljednja. Što se tiče volje građana da se pridruže Europskoj uniji, ona je u svim tim zemljama visoka. Primjerice, u Crnoj Gori, prema anketama, u EU želi više od 70 posto građana.

Međutim, očekivanje, povjerenje, nada žitelja regije, da će se u dogledno vrijeme zbilja i pridružiti Europskoj uniji, smanjili su se protokom jalovog vremena. Ljudi više ne znaju što bi htjeli od Europe, žele li samo pristup fondovima, žele li slobodni protok ljudi, usluga i dobara, žele li biti dio europske energetske politike, ili pak žele iste društvene vrijednosti i isti stil života.

Možda sigurnost, možda standarde prema kojima bi se trebali ponašati domaći političari? Još uvijek se u velikim dijelovima regije na EU gleda kao na spas.

Kad se Hrvatska približavala EU, nismo to raščlanjivali na takve fragmente. Prihvatili smo europski paket kao cjelinu, i prebacili se preko zida. No, imali smo sreću da je EU znala da nas hoće. Kad je Francuska donijela zakon da će se raspisati referendum za primanje svake nove članice, jedino su Hrvatsku izuzeli. Da Hrvatska ulazi, znalo se od sredine devedesetih, za nas je bilo samo pitanje kada.

Sad se jedino zna da nekako, ali nije jasno kako, unutra žele Srbiju. Svi napori, sav trud, sav je fokus na Srbiji. Uz Srbiju, otvorit će se vrata i za Albaniju i za Crnu Goru, ali one to moraju zaslužiti. To je generalni feeling.

Za druge će postojati alternativa, i nije baš da su vrata zaključana. Tako je Angela Merkel bila otvorila “Berlinski proces”, koji je trebao biti neka vrst pojednostavljene EU. Prošli tjedan održan je u Berlinu i summit zemalja iz regije i nekih EU zemalja (plus Velika Britanija) koje podržavaju Berlinski proces.

Balkanske zemlje potpisale su elemente međusobne suradnje, kao što je međusobno priznavanje diploma liječnika, stomatologa i profesora. Ide se prema formiranju zajedničkog tržišta, odnosno prema ukidanju tarifa za robe i relativno slobodnom protoku radnika i usluga. Važan element je financijska donacija za energetsku diverzifikaciju.

U Srbiji pogotovo ima mnogo interesa za zelenu tranziciju, koja je i neka vrsta oduška za stvarne prozapadne segmente društva. Ekonomski dobitak Berlinskog procesa predstavlja se kao veliki uspjeh, ali je realno ograničen, prema analizama Bečkog instituta ze ekonomiju.

Najvažnija poruka upućena je drugima u EU: ovim angažmanom Njemačka je priznala i potvrdila da je ponovo zanima lidersko mjesto u EU, a to znači da je voljna rješavati europske probleme, ili kako se to lijepo kaže, izazove. Koliko će kancelar Scholz u tome uspjeti, vidjet ćemo, ali politička volja sad postoji, a dosad je nije baš bilo.

Nisu sve zemlje lude za balkanskim pridošlicama. Francuska, Nizozemska, Belgija, donedavno Danska, inzistiraju da se najprije provede unutrašnja reforma briselskog bloka. Ali vidjet ćemo. Mnogo ovisi od toga koliko će se Olaf Scholz uspjeti nametnuti u drugim aspektima. Međutim, u krizi može doći do nenadanih rješenja.

Europske šanse Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Albanije povećale su se u sjeni ukrajinskog rata. Dok je Rusija još jaka, i dok ishodi nisu posve jasni, u ovoj atmosferi hitnosti, zemlje bi mogle napredovati i tako sebi pomoći.

U višegodišnjem razdoblju višegodišnje stagnacije, močvare, i jedna i druga strana, i Bruxelles i Balkan radili su usporeno, samo nužni minimum (osim Makedonije i dijelom Albanije). Europi je bilo stalo do toga da je na Balkanu mir, da eventualne napetosti ne pređu stadij povremenog incidenta, i da kontroliraju neželjene migracije.

Također, i tada je 2014. Angela Merkel pokrenula Berlinski proces, da zemlje povećaju vlastitu ekonomsku snagu, trguju međusobno i s EU, te da EU ima na njih utjecaj. Ali, da bi napredovale zemlje, moraju ipak nešto napraviti.

“U trenutku dok EU kroz Berlinski proces pokazuje dobru volju, a kancelar Scholz kaže da želi regiju što brže u EU, u Srbiji imamo podizanje vojne spremnosti, obaranje dronova, i Vučićevu najavu da odustaje od međunarodnih putovanja zbog situacije na Kosovu”, kaže analitičar Adi Ćerimagić iz berlinskog think tanka ESI.

Macron i Scholz umirli Bugare
Od Srbije će se tražiti da se pomiri s nekom vrstom međunarodnog priznanja Kosova, kao što je primjerice, članstvo u međunarodnim institucijama i početak postupka za članstvo u EU i NATO.(Dakle, traži se proces, jer dok je takva EU kao što smo rekli, sigurno nitko neće htjeti dvije albanske države za stolom u Vijeću).

Vjerojatno će morati odustati i od koncepta “srpskog sveta” u ime kojeg se destabiliziraju i Crnu Goru i BiH. Međutim, u Beogradu misle da im takvo podizanje napetosti koristi, jer im daje bolje pregovaračke pozicije.

Činjenica je da je Srbija točno tamo gdje je htjela biti – na dva stolca, željena sa svih strana, i čeka ishod. Ali, nije u EU. I ne zna što će biti s Rusijom, niti što će točno biti s Kinom. Zasad se ne vide veliki profiti od ove višegodišnje igre, ne vidi se korist koju je takva pozicija donijela Srbiji.

Prijeđe li postavljene prepreke oko Kosova, i ako EU ispuni srpski zahtjev da im daju barem okvirno kad mogu računati na članstvo, Beograd može na autoput prema Bruxellesu i taj put će trajati deset godina.

Takav je i stav Sjedinjenih Država, koje su izuzetno angažirane u kreiranju politike u regiji. Što se tiče Makedonije, Macron i Scholz umirili su Bugarsku, koja je suštinski osporavala makedonski identitet. Previše susjeda osporava makedonski identitet i ime, i velike su razlike unutar zemlje, ali nakon članstva u NATO-u, njene granice nisu u opasnosti i može dalje napredovati.

Kosovo neće moći daleko, jer ga ne priznaju niti neke europske zemlje, od kojih je Španjolska najupornija. E, sad, Bosna i Hercegovina. Posebna priča. Oforme li se sve razine vlasti, dobit će kandidaturu. Da su normalna vremena, kandidatura ne bi puno značila, a ne bi je niti dobila. Sve ove godine BiH nije postala kandidat za članstvo jer su je razdirale unutrašnje silnice i različite ideje kakva bi to zemlja trebala biti i da li bi uopće trebala postojati i ako da, onda kako?

Kao suverena država ili kao protektorat? A u međuvremenu su nabujali posebni interesi. Svejedno, kandidatura bi značila da se jačaju granice te države, bila bi jasna politička poruka ideji “srpskog sveta” koja je najveća prijetnja. Jedan mladi umjetnik iz Sarajeva ovako nam je rekao: “Ništa od kandidature.

Bošnjaci sjede i puše, baš kako je Andrić opisivao nemoćne, pasivne, mlitave, duhom odsutne begove nakon dolaska Austrije. U Republici Srpskoj je reality show na temu Dušanovog carstva, a bosanski HDZ je bosanski HDZ, isključivi nacionalizam i specijalni interesi”.

Eliminacija ruskog utjecaja
Ali, drugi misle da je kandidatura ipak na stolu, samo je treba uzeti. Schmidtova intervencija omogucila je formiranje vlasti. Sjedinjene Države snažno su stale iza te inicijative, i ako ne u prosincu na Vijeću koji je tradicionalno rezervirano za odnose EU i Zapadnog Balkana, onda u ožujku, BiH će konačno dobiti kandidaturu.

Maleni korak za EU, ali ogroman za cijelu regiju, ne samo za Bosnu i Hercegovinu. Iako je to samo simbolički čin, koji ne donosi baš nikakve dobitke, nema tu fondova, pojačanog angažmana, ipak je poruka vrlo bitna.

I svugdje drugdje u regiji, gdje su zastoji, Amerikanci su jako aktivni na otklanjanju, upozorava Adi Ćerimagić. Primjer su BiH, Bugarska – Makedonija, Kosovo – Srbija, a osim toga guraju da se sve više ulaže u energetsku diverzifikaciju, kako bi otpao element poveznosti s Rusima zbog energije.

Sad je trenutak. Dok su Amerikanci zainteresirani, a to znači do su Demokrati u Bijeloj kući, regija se usmjerava prema Zapadu, i postoji okvir, postoji trasa. Dinamična, proaktivna, diplomatski vrlo aktivna Albanija, tiha i uporna Makedonija (nismo je obavezni zvati Sjeverna Makedonija osim u službenim dokumentima), i Crna Gora su članice NATO-a. Sve tri su u velikoj mjeri prozapadne.

Te zemlje mogu biti i remorkeri za Srbiju, jer bi i njeno napredovanje otvorilo prostore i kanale za rješavanje problema. Obratno, mozemo nacrtati što će biti ako nakon izbora američki predsjednik opet postane Donald Trump ili netko sličan.

Regija je premala, previše nevažna, premirna, da bi zadržala interes nove garniture, a Europa će biti zabavljena sobom. U takvoj situaciji, još uvijek neriješene velike globalne krize, potresene i ranjene Europske unije, a neformalno presloženih utjecaja, sve što je politički negativno će bujati.

U Beogradu će inicijativa “srpskog sveta” biti sve ambicioznija i štetnija. U Bosni i Hercegovini napetosti vezane za prirodu i strukturu države neće se razriješiti, nego će se produbljivati, a to znači da će međusobni prigovori prijeći u histeriju. Crna Gora i Makedonija bit će potkopavane. Ako netko slučajno misli da se to ne bi negativno reflektiralo na Hrvatsku, nema maštu.